U mjesecu knjige i u vrevi književnih znatiželjnika na zagrebačkom Interliberu dobro je podsjetiti da u srcu Zagreba, u Napretkovom neboderu, postoji Kutak Ive Andrića, jedinog hrvatskog nobelovca za književnost i Napretkovog stipendiste. I kao što ga Napredak nije zaboravio kada mu je bilo najpotrebnije, nije ga zaboravio niti onda kada su se mnogi dvoumili gdje je mjesto Ivi Andriću i kome on pripada.
To je najbolje napisala Julijana Matanović, književnica i voditeljica Kutka Ive Andrića u predgovoru kataloga Andrićevog kutka:
Jedna od čvrstih točaka Andrićeve biografije je i ona u kojoj se podcrtava da je Andrić bio stipendist Napretka. Poznato je, iz pisama što ih je iz Višegrada 1912. pisao dobrom prijatelju Durbešiću, da mu je upravo o tim sredstvima – u ranoj mu mladosti – ovisila egzistencija (Živim u ovom gnezdu žalosnom, težak od prošlosti, zabrinut radi budućnosti (ako mi Napredak ne dade štipendije ne znam što će biti od mene). Živim u odsutnosti duha i ljepote, s ljudima, koji me ne vole i koje mrzim. Nedostojan život!).
Prije negoli dovedemo u još bliži odnos velikog pisca i Hrvatsko kulturno društvo, citirajmo samo jedno mjesto iz „Znakova pored puta“:
A neki dan sam, posle toliko godina, prvi put pomislio da bi, možda, moj život bio ne samo lakši i prirodniji, nego i mirniji, praviji i dosledniji da se nisam od mladićkih godina predao književnosti. Možda. Ali to se ne bi moglo nikad sigurno utvrditi. Na stranu što ne vredi ispitivati što bi bilo da je bilo nešto što bilo nije. Na tragu te rečenice, rečenice po čijoj formuli se oduvijek priča i razvijala (što bi bilo da je bilo ono što bilo nije) možemo se posvema slobodno upitati i kako bi život Andrićev izgledao da mu Napredak nije, baš u tom jednom, i tom pravom, trenutku, dodijelio stipendiju. Jer, sve nas određuje nečiji pogled, poneka izgovorena riječ, laki povjetarac u leđa. Pod uvjetom da se sve to dogodilo u pravo – za naše sudbine – propisano vrijeme.
Ivo je Andrić bio čovjek koji je znao vraćati svoje dugove. Znao je da je čovjek, ako je čovjek, dužan svome zavičaju. Na taj isti način Napredak zna da je dužan velikom Andriću.“
Razgledavajući šarolika i nepregledna izdanja knjiga na štandovima Interlibera grupa učenika gimnazije iz Čapljine sa svojim profesorima odlučila su pogledati i onaj mirni kutak, Kutak Ive Andrića u srcu Zagreba, smješten u Napretkovom kulturnom centru Bogovićeve ulice u Zagrebu. Voditeljica Napretkovog kulturnog centra Slavica Mijić-Lukač predstavila je Kutak Ive Andrića i razloge za njegovo formiranje u Napretku. Značajan povod za to je i stota obljetnica od tiskanja Andrićeve prve knjige EX PONTO (pjesme u prozi) koju je 1918. tiskao Hrvatski štamparski zavod u Zagrebu u nakladi od 125 primjeraka, a jedan od njih može se pogledati u Kutku Ive Andrića. Tu je i prvo beogradsko izdanje iz 1920. Te još stotinjak primjeraka prvih izdanja knjiga Ive Andrića prevedene na mnoge strane jezike i tiskane diljem svijeta o kojima ćemo moći ponešto napisati nekom drugom prigodom.
Još jedan povod i još jedna izložba može se ovih dana pogledati u Napretku. Zagrebački kolekcionar Berislav Sekelj, priredio je i izložio veliki zbirku posvećenu 150. obljetnici Hrvatsko-Ugarske nagodbe vezanu uz povijest upotrebe poštanskih žigova, poštanskih marki, dopisnica pisama, i rasporeda poštanskih linija u povijesti Hrvatske i Slavonije od 1868. do 1918. godine. Ljubazni kolekcionar sa zadovoljstvom je ispričao priču mladim gimnazijalcima iz Čapljine, zanimljivim stvarima vezanim za hrvatsku povijest u borbi za očuvanje hrvatskog jezika.
